Biti student kažu da je najljepše vrijeme. Posljednje doba bezbrižnosti. Kada si mlad, ali ipak razuman i svjestan hedonističke note svog društvenog statusa. Mozak ti radi ubrzano i još uvijek ima dječje karakteristike spužve. Imaš tu prirodnu pozitivnu mladenačku energiju zbog koje te vole stariji, a opet i neke ozbiljnosti zbog koje ti "zavide" mlađi. Ipak svaka medalja ima dvije strane. Onu drugu stranu ljudi zaborave kada diplomiraju i nitko ti je nikada ne prenese. Ostaje na tebi da je otkriješ.

Biti student znači biti nitko, postojati u sivoj zoni shvaćanja. Ako razgovaram sa svojim profesorima ne shvaćaju me ozbiljno kakogod prezentirao svoja stajališta. Misle: "Još je mlad. On ne zna o čemu priča." Kada razgovaram sa starijima oni misle: "Stvari se mijenjaju kada se malo ostari.". Kada pričam s bilokime tko je zaposlen oni misle: "Ne znam što se buni, ima svo vrijeme ovog svijeta. Ne mora ništa raditi." Kada razgovaram s roditeljima, oni misle: "A beba naša mala.". O čemu god pričao, razmišljao ili govorio, ljudi jednostavno misle: "On je student, idealist. Njemu je lijepo. Lako je biti pametan kada ne moraš razmišljati kako ćeš preživjeti, kada nemaš pravih briga, kada nemaš pravih obveza."

Kada si student, ne možeš reći ništa. Moraš biti sretan i vjerovati da će diploma, prvi posao, prva plaća, prvo dijete i prva životna tragedija dati  težinu tvojim riječima. Ali pitanje je hoću li tada imati snage nešto i reći?